Nakon 10 godina, moja nesretnost

Nakon 10 godina, moja nesretnost

“Što da ti kažem? Nije da te mrzim, ali sam pored tebe nesretna. Ne mogu si pomoći. U meni kao da je sve umrlo. I kao da ću se ugušiti. Nemam zraka. Noću otvaram prozor da udahnem i ne pomaže. Plačem, a ne znam ni sama zašto. Što si pažljiviji, to mi više ideš na živce. Trebam se odmaknuti od tebe. Trebam prostor. Trebam da nisam odgovorna tebi. Trebam nekontakt s tobom. Žao mi je što sve ovo zvuči tako grozno. Taj otrov iznutra me jede. Ne mogu više ovako.”

Mirko je sjedio zaprepašten. Sjedio je ukipljeno. Osjećao je kako su mu noge teške, ruke teške, kako mu u glavi bubnja i kako nije posve siguran da li se to njemu stvarno događa ili je to neka fikcija u njegovoj glavi.

Irmin očaj prešao je i na njega. Srce mu je bilo kao neki kamen unutar kojeg je nešto jedva zamjetno kucalo.

Kada se Mirko javio, djelovao je iscrpljeno, neispavano i depresivno. Proces koji smo započeli je bio proces raspetljavanja. Tražili smo odgovore na pitanja: Kad se to dogodilo? Zašto? Tko je to zamjetio? Je li itko ili nitko? Kako dalje? Što sada? …

Posljednje objave