Partnerske terapije

Partnerske terapije

  1. priča: Priča o Marti i Mihovilu

Marta je bila distancirana. Mihovil je bio topao, zainteresiran, energičan učiniti sve da Marta ostane u braku.

Priča je u početku izgledala posve drugačije. Marta je plakala svaki puta kada bi Mihovil odlazio na posao u drugi grad. Radio je preko tjedna temo i dolazio za vikend. Vrijeme izvan posla u drugom gradu ispunjavao bi si raznim hobijima. Osobito je volio pecanje. Učlanio se tamo u ribički klub i pecao svaki dan popodne. Uz to se bavio i fotografijom. Uživao bi u tim trenucima samoće. Znao je: Marta je doma sa Tinom, njihovim sinom. Bio je siguran da Marta daje sve od sebe da ga dobro odgoji.

Mihovilu je smetalo što bi ga Marta često pitala: Voliš li me? Imaš li drugu? Zašto se ne javljaš po dva dana? Ako ja ne nazovem, ti se ne bi ni javio. Pošalješ sms i misliš da je to meni dovoljno!

Mihovilu je to išlo na živce. Zar nakon 12 godina braka još moram govoriti da je volim? Zar me ne poznaje dovoljno kad misli da imam drugu? Zašto svaki dan moramo razgovarati? Pa vidimo se svaki vikend!

Vrijeme je prolazilo, a Marta se osjećala sve nevidljivije. Za vrijeme vikenda bi ponekad atmosfera bila teška. Marta je imala uplakane oči, a Mihovil bi samo odmahivao rukom kad bi to vidio, kao da tjera dosadnog komarca. Gušio ga je svaki pokušaj razgovora s Martine strane. Stalno je trebala njegovu pažnju, njegovu inicijativu, izlaske, da zapazi njenu frizuru…. Oduvijek je bio tiši, zatvoreniji tip. Nije imao niti puno prijatelja. Najviše je uživao u prirodi. I samoći. Prevara mu nije padala na pamet. Nije imao potrebu za drugom ženom.

Dugo mu je trebalo da zamijeti da se Marta mijenja. Nije mogao ustanoviti kada se izgubio sjaj iz njenih očiju kada bi ga dočekivala za vikend. Istina, krenula je na ples. Nije tome pridavao neki značaj. Na kraju, i on je imao svoja zadovoljstva. Iako ga je pozvala da idu zajedno, bio je oduševljen što je to ipak prošlo bez njega.

Malo po malo, atmosfera je u kući bivala sve mirnija. Napetosti je nestalo. Marta nije bila zahtjevna. Nije tražila izlaske, dodire, pažnju. Nije više pričala o situacijama na njenom poslu. Nije pitala po treći puta: Jel me voliš kao prije? Nije tražila zagrljaje.

Taman kada se navikao na nedostatak toga, počeo se u njemu rađati neobičan osjećaj zebnje. Katkad bi se osvrnuo da vidi što radi Marta, gdje je. Često bi bila u kuhinji, sa svojim mobitelom. Ćaskala sa društvom sa plesa. Povremeno bi s njima izlazila subotom. Naravno, bio je pozvan. Ali se nije odazvao. Jednom. Dva puta. Poslije više nije pitala.

Prošlo je tako i dva mjeseca od Martine nove promjene. I tri. Pa još dva. Pa još tri. Mihovil je osjećao zebnju kad bi se vikendom vraćao kući. Količina Martine nezainteresiranosti za njega je počela ubadati u srce. Usudio se pitati: Jel se nešto dogodilo u tvom životu?

Marta je bila zatečena pitanjem. Šokirana što je nešto takvo izašlo iz njegovih usta. Samo je odgovorila: Ne. I nastavila tipkati na mobitel. Mihovil ju je pozvao u kino. Izlazak prošao hladno. Hladnoća je bila toliko očita da je Mihovil osjetio bol u želucu. U glavi je bubnjalo pitanje: Što se događa? Nije ni ruku stavila na moju za vrijeme filma.

Nije mogao više mirno spavati. Nije mogao niti mirno odlaziti na posao. Nije mogao gledati Martina tipkanja po mobitelu. Kad je poslao mail meni, bio je već dosta očajan. Naveo mi je svoje simptome i napisao jednostavno: Molim Vas, pomozite! Ima li nade?

_____________________________________________________________________________

Nade uvijek ima. Nemojte čekati ovakve faze. Marta je ipak našla osobu koja ju je vidjela i čula na način na koji je njen partner to propustio. Trebalo je dulje vrijeme da povjeruje da je i njen muž to sposoban dati. A Mihovil je morao proći proces učenja kako se otvoriti, kako dijeliti emocije, kako biti prisutniji u odnosu.

Mislio je da prevaru neće oprostiti. A onda je shvatio da je i njegov doprinos bio velik. Gurnuo je Martu od sebe. Netko drugi ju je nježno prihvatio. Teško je odbiti hranu kada smo dugo gladni.

Naravno, i Marta je mogla izabrati drugi izlaz, npr. partnersko savjetovanje. Na žalost, bila je toliko puta odbijena da je pomislila da Mihovil to sigurno neće prihvatiti. I Mihovil je to potvrdio: Nisam je čuo. Nisam je htio čuti. Da je i predložila, vjerojatno ne bih prihvatio.

Danas imaju svoje načine povezivanja koje su stekli kroz terapiju i od toga ne odustaju. Kada zagusti, ako ne znaju sami razriješiti problem, dođu spremno i jasno: Čuj, imamo nešto, daj nam jedan termin, sigurnije nam je tu razriješiti.

Obično je Mihovil taj koji dogovara termine. Kaže: Kad kod tebe to otvorimo, nema buke i galame. I znam da ćemo doma ići zagrljeni.

Posljednje objave